Jedan od najljepših prizora koje sam vidio u 2017. godini bio je ovaj par na klupici u Nacionalnom parku Sequoia u Kaliforniji. Pomalo umjetničkog izgleda, ovo dvoje zračilo je duboki mir, neku vrst krajnje pomirenosti sa samim sobom i svijetom oko sebe. Tko zna kakva je njihova osobna priča, no zračili su mirom.
Navršio sam četrdesetu, i još jednu više, ali još osjećam nemir i još tražim prostor mira sa samim sobom. Frajerski, to mogu nazvati umjetničkim nemirom, laskati si da sam umjetnik, pa je taj nemir moje prirodno stanje. Be that as it may … pomirenje sa samim sobom – što god to značilo – važan je prag u životu čovjeka.
Početak godine meni nije novi početak, samo nastavak davno započetih procesa. U onome što visi na zidu i odaziva se na 2018., u tom okviru od 12 mjeseci, konačno ću ukoričiti svoje viđenje američkog (Divljeg) Zapada i krenuti dalje u spisateljskom, pa i fotografskom smislu.
A propos dodatnih vrhunaca u 2017., konačno sam sreo Johna Muira; nevjerojatna je moć dramatizacije da te vrati na izvor nadahnuća. Glumac Lee Stetson preko trideset godina približava nam Muirov lik i djelo, u jednosatnoj predstavi oživljava dileme duhovnog oca američkog parkovnog sustava, na kraju sam sebi slama srce kad njegova dolina Hetch Hetchy postaje žrtvom razvoja. San Francisco treba vodu pa je potopio dio Yosemite parka, baš kao što je Drava iskrvarila na žrtveniku našeg razvoja. Da ne glibim, ova predstava je bila moj mir sa samim sobom u rujnu, mjesecu mog rođenja. Provjerite za više detalja OVDJE.
