Jedna od mojih opsesija su sove. Točno se sjećam kako je sve počelo; u gustoj crnogoričnoj šumi u koju sam zalazio svakog dana svojeg djetinjstva, pronašao sam netom uginulu malu ušaru (Asio otus). Doduše, tu sam sovu pronašao tijekom mojeg srednjoškolskog obrazovanja, dakle u mladenaštvu, ali to je bio taj trenutak. Krhko tijelo još tople ušare ostavilo je trajni biljeg u mojoj duši. Prema njenom liku, kao mladi i nadobudni eko-aktivist, dao sam razviti prvi međimurski suvenir prirodne baštine, tzv. Sovu Nobilisku. Ostalo je povijest.
o o o
Sova na gornjoj i donjim fotografijama nije ušara. To je Barred owl (Strix varia) koju sam snimio u Nacionalnom parku Congaree, Južna Karolina, SAD, u ljeto 2016. godine. Odradio sam s njom cijeli photo session, pratili smo se po gustoj močvari dobrih sat vremena. Na kraju je njezin lik postao sastavni dio moje foto-izložbe o američkim nacionalnim parkovima. Ono što me najviše intrigira kod točno te sove jest pitanje: Koliko će dugo još živjeti u prirodi? Znam da će kroz ovu fotografiju i moj artwork živjeti vječno, no koliko će baš ta konkretna jedinka opstati u svojem staništu? I zašto su nam podareni ti međusobni, kratki a opet vječno pamtljivi susreti? Odgovor tek naslućujem…
To je valjda ta mistika življenja na ovom planetu, nedokučive sitnice zbog kojih neki vjeruju u boga, a neki drugi opet u snagu brojnih slučajnosti koje to i nisu… Ja vjerujem u mudrost sova, iako znanstvenici tvrde da je to tek puki simbolizam, jerbo tvrde ti naučnici da sove nisu baš najpametnije, ali da imaju dobar noćni vid što pak ljudski um interpretira kao mudrost; vidjeti i razaznati stvarnost u mraku znači biti mudar. Nek bude kako jest; moja kolekcija figurica sova broji preko 200 primjeraka iz cijeloga svijeta, zahvaljujući prijateljici Maji Nenadović koja sa svakim novim putovanjem (a to je u njenom slučaju često!) moju kolekciju popuni s nekoliko sova.
Evo još dvije fotke moje frendice-sove iz Južne Karoline; Strix varia.
