Books on nature seldom mention wind; they are written behind stoves.
Aldo Leopold (1887-1948.)
Tako je zapisao Aldo Leopold u Ljetopisu pješčanog okruga. Knjige o prirodi rijetko spominju vjetar; pisane su uz peć.
Svake godine, dok započnem sezonu loženja vatre u kaminu iz užitka, sjetim se ove rečenice iz kultne Leopoldove knjige. Već nekoliko godina, polako ali dubinski, prevodim tu njegovu knjigu na hrvatski jezik, i guštam u citatima koji tako precizno oslikavaju mehanizme prirode, približavajući čitatelju istovremeno svijet što ga okružuje, a da čitatelj toga (većinu vremena) nije ni svjestan.
Rest! Criest the Chief sawyer, piše opet Leopold. Odmor! viče glavni pilar. Pri čemu je glavni pilar njegova supruga Estella… No, pročitat ćete više u samoj knjizi.
Leopold je većinu svojih najzrelijih zapisa, dakle onih nakon 1935. godine, najprvo skicirao tijekom vikenda kad je sa svojom obitelji boravio na njihovoj farmi; pritom farma nije ono što zamišlja prosječni Europljanin, nego naprosto veliki komad zemlje koji može biti u ovoj ili onoj funkciji Kod Leopolda, farma je bila prostor ekološke obnove zemljišta nakon što su klimatske neprilike (proguglajte Dust bowl) i ljudski nemar uvelike degradirali to područje tijekom 1920-ih godina. The Shack, ex-kokošinjac pa onda njihovo vikend-sklonište, mali koček na gornjoj fotografiji, danas je spomen-područje i mjesto na kojem se svakodnevno okupljaju poklonici Leopoldova lika i djela. Upravo je u tom kočeku i oko njega nastajao Ljetopis pješčanog okruga, knjiga bez koje bi više milijuna čitatelja ostalo lišeno vrhunskog štiva s jedne strane i brojnih ekoloških spoznaja s druge.
Kao i svaka velika priča, i ova je istovremeno jednostavna i kompleksna.
[Ovo je zapis u nastajanju, stoga ovdje nije kraj promišljanja o Leopoldu i njegovoj knjizi.]