Na svakom putovanju izvan Hrvatske kojim dotičem zaštićena područja, uvijek ističem kako u mojoj maloj domovini žive sva tri velika predatora: MEDVJED, RIS i VUK. Ponosan sam na tu činjenicu, kao što bi trebao biti svaki Hrvat. Jer, uspjeli smo do 21. stoljeća na svojem malom teritoriju sačuvati sve tri velike zvijeri; neke u većem, druge u manjem broju.
Osim te fascinantne činjenice, još je nešto značajno i vrijedno pažnje. Jedan je čovjek, šumarski stručnjak i lovački znalac, objavio tri naslova posvećena upravo tim trima vrstama. Sa sigurnošću znam da će neki odmah frknuti na činjenicu što je autor tih naslova lovac, no Alojzije Frković je bio puno više od običnog lovca i šumara. Čak da za života nije napisao i publicirao ništa drugo osim ta tri naslova, već je njima ostavio trajni trag u hrvatskoj publicistici o divljini i bićima koja ju nastanjuju.
Iako Frković više nije među živima (rođen je 1934. godine, a preminuo 2016.), njegova djela ostaju kao trajni izvor informacija o vrstama na koje svaki normalan čovjek mora biti ponosan. Kao što je veliki Aldo Leopold zapisao: men are only fellow-voyagers with other creatures in the odyssey of evolution.
Knjižica SMEĐI MEDVJED u Primorsko-goranskoj županiji doživjela je čak dva izdanja, od kojih II. izdanje ima ISBN broj i istaknutu nakladu od 1.000 primjeraka. Godina naklade je 2002.
Slijedi RIS U HRVATSKOJ s posebnim osvrtom na Primorsko-goransku županiju u nakladi od 800 primjeraka, objavljena 2003. godine.
Knjiga VUK U HRVATSKOJ s posebnim osvrtom na Gorski kotar i Hrvatsko primorje objavljena je 2004. godine u nakladi od 1.000 primjeraka.
Dakle, tri godine uzastopno, Frković je objavio po jednu knjigu o velikim zvijerima što žive u Hrvatskoj. Opseg pojedine knjige povećavao se iz naslova u naslov; MEDVJED je dobio 60 stranica, RIS 92 stranice, a VUK čak 110. Posebno treba istaknuti kako ove knjige nisu tek obične slikovnice, nego studiozna djela s bogato konzultiranom literaturom. U općem nedostatku djela ove vrste u hrvatskoj publicistici, pisanih svima razumljivim jezikom i stilom, Frković je napravio veliki iskorak. Naravno da danas u hrvatskoj znanosti postoje stručnjaci koji se bave velikim zvijerima – većina ih dolazi s Veterinarskog fakulteta u Zagrebu – no to ne umanjuje značaj Alojzija Frkovića u grupi onih koji su na velike zvijeri gledali drukčije od tek “kroz nišan”.
Frković je živio u Rijeci, a radio u Gorskom kotaru. Da je poživio, ovih dana bi svjedočio početku radova na Centru za posjetitelje u kojem će se interpretirati upravo velike zvijeri Gorskoga kotara. Stara Sušica idealno je mjesto za taj centar, svaka čast kolegama iz Javne ustanove PRIRODA PGŽ-e koji upravo ovim centrom odaju počast temama kojima se bavio Frković. Još važnije, pokazuju da imamo na što biti ponosni, i da moj globalno rasprostranjeni ponos na risa-vuka-medvjeda nije tek osobna fiksacija, nego stvar od opće važnosti za očuvanje zdravog razuma u ovom ludom svijetu. Jer, u divljem je spas svijeta (kao što je zapisao Thoreau), a divlja područja nastanjena velikim zvijerima bitna su za stabilnost naše duše, kemiju našeg mozga i opću ravnotežu prirode koja nas okružuje.
