Old Man of Storr u pozadini, škotska “zvijer” u prvom planu
Škotsku sam prvi put posjetio 1998. godine; do Glasgowa sam letio baš na svoj 22. rođendan. Mladenačko formatiranje, eto što se dogodilo u brdima te fantazizemlje.
Pa onda, u svibnju 2016. godine, kroz ekspediciju kojom smo pokušali dokazati ili barem potvrditi da se kroz Europu može putovati transkontinentalno vozilom na struju. Da skratim put do odgovora: zasad se još ne može. Punionice za vozila su uglavnom u gradovima, pa za putovanje od Čakovca do sjevera Škotske treba puno vrludati i skretati s autoceste. A naš cilj je bio Isle of Skye, otok koji otkriva neke od najpoznatijih pejzaža. Vidjeli ste neke od njih, na popularnim fotkama koje kruže Facebookom ili na desktop fotografijama što krase vaš monitor.
Već u svibnju, Škotska se polako počinje puniti posjetiteljima; najprvo dolaze avanturisti koji ne podnose klasične sezonske gužve, dok turisti dolaze od lipnja do kolovoza. Zato je svibanj prikladniji ako želiš sresti srodne duše u traženju svojih mjesta pod škotskim suncem. A ta se mjesta zovu: Quiraing, Neist Point, ma istražite sami, nije ovo Lonely Planet.
Jesam li isto doživio Škotsku s dvadesetdvije godine i sada na pragu četrdesete? Nisam. Prati me to nagnuće da neka mjesta posjećujem stalno, da se na njih vraćam, dakako s vremenskim odmakom, prema mogućnostima osobnog proračuna u datom periodu života. Svijet je velik, znam to, ali na neka se mjesta naprosto vraćam. Tako je i sa Škotskom. U dvadesetima, proračun mi je bio studentski, nikakav. Sad je ipak lakše, na put se ide kad se dovoljno uštedi. To je prvi razlog zašto doživljaj nije bio isti. Ovogodišnji je bio potpuniji, jer sam Skye mogao podijeliti s drugovima koji razumiju zašto vrijedi potegnuti preko Europe. Drugovi su Mance & Šardi, evo ih na donjoj fotografiji.
Dobro je Aldo Leopold zapisao: We seek contacts with nature because we derive pleasure from them.
Zadovoljstva su na otoku Skye mnogostruka. Krajobrazi su sasvim različiti od onih na koje smo osuđeni rođenjem u previše kultiviranoj srednjoj Europi; jezera se skladno stapaju s kulisom od stijena; ovce brste koloritnu floru; lokalci su ljubazni i otvoreni, barem oni koje smo mi sreli. Za najbolji reset duha i tijela, spavali smo pod otvorenim nebom, u šatoru, što je u Škotskoj legalno na svim ruralnim zelenim površinama koje nisu ograđene ili jasno označene znakom zabrane. Pravi putopis izbjegava takve sitnice – gdje si spavao što si jeo – no za ovo je putovanje bitan taj detalj, jer misija je bila i ekologijski utemeljena. Ostaviti što manji ekološki otisak u zemlji iz koje je potekao John Muir, duhovni otac američkih nacionalnih parkova.
I sad, daj odaberi nekoliko fotografija iz kolekcije od više tisuća fotki snimljenih u svega dva tjedna bivanja na Skyeu!
