U Međimurju se provode uglavnom nekontrolirana spaljivanja na otvorenom prostoru. Ako se uopće može govoriti o “provedbi” jer to čine pojedinci koji misle da time “čine prave stvar”. A to čine na način da izazovu požar i onda odmagle, čime to de facto postaje nekontrolirano spaljivanje prirode.
Kontrolirano spaljivanje u prirodi je proces koji ima znanstvene temelje, a provode ga stručnjaci u suradnji s vatrogascima. Predmet je toliko važan da se čak i studira na nekim sveučilištima, a primjenjuje se u šumarstvu i upravljanju ogromnim divljim šumama, zatim u poljoprivredi (npr. sezonsko spaljivanje prerije)
Nije svaki požar u otvorenoj prirodi koristan i poželjan, ali ima onih koji jesu. U svijetu se sezonski i kontrolirani požari iniciraju gotovo redovno, dok su kod nas češći nekontrolirani i – zapravo – ne služe ničemu do li hiru pojedinca koji ih začinje.
Postoje, međutim, primjeri dobre prakse i u Hrvatskoj. Projekt DINARA Back to life daje neke odgovore, čak i prije nego se kroz njegovu provedbu krenulo u spaljivanje:
https://dinarabacktolife.eu/13-pitanja-uz-kontrolirano-paljenje-na-vrdovu/Bilo kako bilo, spaljivanje nije obična igra šibicama kako se to nekome može činiti na prvi pogled. Naprotiv.
Uskoro ću ovdje preporučiti jednu knjigu koja govori o lijepom životu na protupožarnoj promatračnici u Americi.