Zavičaj je ono mjesto u kojem smo rođeni i gdje smo pustili prvo korijenje. Vjerojatno je neki priznati spisatelj sročio i bolju definiciju zavičaja, ali svaki pismeni i senzibilni čovjek zna što mu je zavičaj. U globaliziranom svijetu, kategorija zavičaja trebala bi postati nebitna. Za dvadesetak sati, možeš biti na bilo kojem dijelu planeta. Ipak, samo je jedno rodno mjesto.
Zavičaj se voli, poštuje i uživa na različite načine. Obožavam one koji o svojem zavičaju i pišu, jer pisanje jest promišljanje – prije pisanja, a posebno tijekom pisanja, zavičajnik promišlja o svojem mjestu, on oblikuje genius loci.
Ljudevit Marđetko Lajči (1943.) prenio je obiteljsku povijest u djelo zavičajne ekohistorijske tematike. Kao recenzent tog važnog djela napisao sam:
Osim svoje intimno-obiteljske prošlosti, rodna linija svake obitelji neizbježno je svjedok, pa i dionik ekohistorijskih događaja u prostoru na kojem živi barem nekoliko generacija. Većina tih obiteljskih prošlosti nikad ne bude zapisana i tako pretvorena u pisanu povijest, u kolektivnu memoriju jednog naroda. Srećom za Međimurje i Hrvatsku, Ljudevit Marđetko Lajči zapisao je obiteljska sjećanja i provjerene činjenice iz prošlosti svoje obitelji po majčinoj liniji Husić, a hrvatska ekohistorijska biblioteka posljedično je postala bogatija za jedan referentni naslov. Nevjerojatna je moć (samo) jedne fotografje u evociranju cijele epohe! Naravno, ako je promatrač te fotografje – u ovom slučaju i njen baštinik – dovoljno pronicljiv da u njoj vidi više od skupine nasumično okupljenih ljudi u rušenju višestoljetnog hrasta. Ljudevit Marđetko, danas umirovljeni nastavnik koji je iza sebe ostavio duboku pedagošku brazdu, u jednoj je takvoj obiteljskoj fotografji naslutio mnogo više od tek usputne memorabilije, a iz tog prepoznavanja nastalo je vrijedno pisano djelo. Tijekom stvaranja ove knjige, Marđetko je otkrio i brojne druge fotografje iz perioda prve polovice dvadesetog stoljeća, no upravo je fotografja rušenja hrasta Adama (oko 1924.) jedan od najznačajnijih ekohistorijskih dokaza za ilustraciju deforestacije biblijskih razmjera što je snašla Međimurje u tom vremenu.
U svemu tome treba jasno istaknuti: Ljudevit Marđetko je svoju obiteljsku baštinu, fotografje i priče, pretvorio u javno dostupnu baštinu cijelog Međimurja i time se upisao na listu značajnih istraživača zavičajne povijesti. Tematika ove knjige višekratno je publicirana, uglavnom u kraćim formama; napisima u godišnjacima, popularnim člancima u časopisima, novinskim crticama. Godine 2011. koja je bila proglašena Međunarodnom godinom šuma, ova je tema doživjela svoje prvo ukoričenje i ozbiljnu čitalačku recepciju. Nakon tog ushita, nakon svog prvog ukoričenog djela, Ljudevit Marđetko osjetio je potrebu, gotovo pa poslanje, da cijelu obiteljsku priču značajnije proširi te je smjesti u širi povijesnodruštveni kontekst. Šest godina kasnije to mu je i uspjelo, a pred vama je druga Marđetkova knjiga i nemjerljivo značajan doprinos rasvjetljavanju ekohistorije Međimurja, ali i šireg srednjoeuropskog prostora. Kamo sreće da je više ovakvih narativa – obiteljskih povijesti što u sebi otkrivaju prijelomne povijesne momente – zapisano, objavljeno i stavljeno cijeloj kulturi i civilizaciji na raspolaganje. Možda bismo danas bili ekološki pismeniji, osvješteniji i spremniji za izazove 21. stoljeća poput klimatskih promjena ili sve izraženijeg nedostatka pitke vode, pa i čistog zraka diljem planeta.
o o o
Želite saznati kako se voli zavičaj? Pročitajte ovu knjigu (92 stranice u boji), i bit će vam jasnije. Promišljanje onoga što su naši preci činili s namjerom da im bude bolje, da njihovoj djeci i unucima bude bolje, kritičko promišljanje o duhu prošlih vremena i priznavanje “krivih koraka” – sve to čini ljubav prema zavičaju cjelovitijom, a ovu knjigu važnijom.
