Pazi, ovdje je riječ o značaju LOKALNE prirode za ljudski duh. U ovom zapisu ne putujemo dalje od dva-do-tri kilometra od kuće ili mjesta stanovanja.
Naime, o tome razmišljam dok u neobaveznoj šetnji po obližnjoj prirodi tik izvan sela susrećem šetače u nedjeljno popodne: Zašto ljudi biraju puteljke koji vode izvan naselja? Je li im dosta betona i urbaniteta, željeznih ogradi (koje sami postavljaju i plaćaju!) i motornih vozila, pa biraju prostor što je barem malo prazan od tih pojava? Čemu teži ljudski duh kad pokreće tijelo prema prirodi?
Vjerujem da su mudri(ji) filozofi već dali odgovor na to pitanje. Nekima je dovoljan i gradski park, drugima opet šetnja uz rijeku, treći se moraju udaljiti nekoliko kilometara od kuće da bi našli mirnu šumu s potokom što meandrira po sredini… Najsretniji su oni koji u svojem krugu imaju i rijeku, tekuću vodu i elementarnu silu, oblikovateljicu uvijek drukčijih vizura.
Ta lokalna priroda, uvijek u promjeni jer stalna samo mijena jest, htjeli ili ne, u čovjeku zasigurno izaziva brojna pitanja o ekologiji tog prostora. Ako ništa drugo, vraćajući se mislima u djetinjstvo, ljudi si postavljaju pitanje: Kako li je taj prostor izgledao prije mojeg vremena? Znam, ili se barem sjećam kako je izgledao tijekom mog djetinjstva, no kako li je izgledao daleko prije mojeg rođenja? Oni koji su pošto-poto htjeli saznati odgovor na to pitanje i brojna druga pitanja povučena za tim prvim pitanjem, utemeljili su čak i zanimljiv časopis. Većina ipak nije, najveći broj ljudi zadovoljan je tek osobnim promišljanjem i to im je dovoljno da im ispuni duh, da ih pokreće tijekom radnog tjedna, do sljedeće šetnje po lokalnoj prirodi.
o o o
Dublje istraživanje značaja lokalne prirode za ljudski duh – a duh je onda taj koji stvara umjetnost – dovelo bi nas do zapanjujućih rezultata. Koje li su sve fotografije nastale u okviru lokalne prirode, kakva književna djela ispunjena baš tom lokalnom prirodom i interpretacijom zavičajne eko-prošlosti, možda čak i glazba nadahnuta kakvim starim hrastom ili barem lipom?
Imam u svojoj kolekciji nekoliko knjiga koje dokazuju upravo to o čemu pišem, naime, koliko je ogroman utjecaj na čovjeka prilikom odlaska tek malo u zelenilo izvan samog doma. Scott Russell Sanders, američki profesor i spisatelj istančanog stila, potpisao mi je svoju knjigu A Conservationist Manifesto u lipnju 2010. godine. U toj knjizi on, doduše, opisuje svoja iskustva s prirodom sabrana diljem Amerike, no posebno su mi draga ona poglavlja u kojima odlazi na svojevrsnu tjednu meditaciju upravo u lokalne kutke nedaleko svoje kuće u državi Indiani. Ima jednu malu brvnaru (a što bi drugo!) koju redovno pohodi, pa onda u njoj i oko nje bistri koncepte za svoje sljedeće tekstove. I nije jedini! Mnogo je njegovih kolega, priznatih spisatelja također – nakon lutanja po kontinentima – našlo smiraj i poticaj za stvaranje u lokalnom okruženju. Doduše, stvar je osobnog izbora da li će ti lokalna priroda biti zapravo Divljina kao što je slučaj kod pisca Barry Lopeza ili pak rijeka Drava načeta hidroelektranama u središnjoj Europi kao što je slučaj kod mnogih mojih prijatelja, uključujući vrsnog fotografa Davorina Mancea.
Probrat ću nekoliko fotografija moje lokalne prirode, posebno onih motiva koji su značajno utjecali na moj duh. Do tada, učinite vi to i za sebe. Baš bi bilo zgodno da se okupimo na jednom druženju te da svatko – kroz svojih pet minuta – pokaže drugima kako je to lokalna priroda utjecala na njegov duh. I zašto baš taj određeni motiv pokreće čovjeka na bolji osjećaj za prostor i vrijeme u kojem živi.