Znate li da u Hrvatskoj nije objavljena niti jedna knjiga o Islandu, iako je to bila prva suverena država koja je priznala suverenost Hrvatske?
Bio sam tamo 2012. godine, prekratko za opširnu knjigu, ali dovoljno za moju prvu naslovnicu Meridijana: pogledajte ovdje.
Sad pak sam, u želji da dopišem nešto u ovu objavu, otkrio pojam i koncept zvan Microadventure. Kako zgodno, ma gotovo savršeno. Island se najavljuje kao turističko hit mjesto za 2017. godinu, u novinama doslovno piše: Island u narednoj godini očekuje minimalno dva milijuna posjetitelja (to je pet puta više od brojke iz 2010. godine). Doduše, taj članak (Jutarnji list, 12. studenoga 2016.) ne bavi se posljedicama po okoliš tako masovne migracije na otok kojeg redovno nastanjuje svega 333 tisuće stanovnika. Inače, to je problem i hrvatskih otoka, naime da se tijekom ljeta na njima višestruko poveća broj ljudi, a da lokalna infrastruktura to teško podnosi…
Ali, vratimo se mikroavanturi. Ono što mi se dopada u definiciji tog oblika bijega od zadane rutine jest ovo: kratko iskustvo putovanja blizu doma s promjenom perspektive! Ili na engleskom: short, perspective-shifting bursts of travel closer to home. To mi zvuči poput onih vikend-putovanja kad odeš na mjesto na kojem još nisi bio, bez bilo kakvih očekivanja, pri čemu na toj destinaciji otkriješ da tako blizu tvojeg doma postoji nešto tako fantastično. Ove 2016. godine tako sam (konačno!) otkrio Logarsku dolinu u Sloveniji. A 2012. godine pak Island; istina, nije blizu mojeg doma, ali je svega četiri sata leta od Međimurja, što je ipak relativno blizu, ako planet doživljavamo kao globalno selo. Nadalje, mikroavantura označava “još jači pomak prema odmoru koji se bazira na iskustvu umjesto posjedovanju” (citat iz Jutarnjeg lista, novinarka Dora Koretić). Svatko tko putuje barem jednom godišnje zna kakvu magiju odmak od svakodnevnog unosi u življenje, a koncept mikroavanture omogućuje da se taj odmak doživi svakog mjeseca. Jer, to je – small and achievable, for normal people with real lives.
Mikroavantura je i plovidba po ledenjačkoj laguni, površini gdje se ledenjak pretače u jezero, pa u more. Uistinu, nesvakidašnja aktivnost za nekoga iz Hrvatske u kojoj niti nema ledenjaka. Obećaš sebi da ćeš svakih nekoliko godina pronaći načina da posjetiš ledenjake, ali te život gravitacijom prikuje uz dom-i-posao. A ledenjaci se tope, grijani sve višim temperaturama što griju Zemlju.
Hodnja po ledenjaku, ispijanje vode iz njegova tijela, božanstvena bjelina prekrivena tek natruhama pepela iz nedavnih erupcija… Te momente poput biserja nosiš kroz tmurnu svakodnevicu i sad sebi veliš – vraćam se na Island. To je mikroavantura u trajanju od tri sata, ali – treba ti ledenjak. Iskustvo koje preporučam svakome.
A onda i mogućnost da vidiš ovu pticu: Golden plover, troprsti zlatar (Pluvialis apricaria) u njenom izvornom prirodnom staništu, a koja inače na zimovanje dolazi i do Hrvatske. Mikroavantura samo tako.
Predivan je taj Island. Valja se vratiti, obići ga širom, pa ukrug – kako pjeva Balašević.