Priznajem, i ja sam mnogoputa koristio “krivi” prijevod Thoreauove rečenične izjave koja izvorno glasi: in Wildness is the preservation of the world.
Dakle: u Divljem je spas svijeta, a ne – u Divljini je spas svijeta.
Postoje brojne spisateljske rasprave o tome što je točno H.D. Thoreau htio reći, naime, da li je važna Divljina kao prostorna odrednica ili pak Divlje kao stanje odnosno status nečega?
Što je divljina? Pojam koji se u Hrvatskoj uvelike koristi u javnom diskursu nakon što je na domaće tržište tiskovina (nije li to zanimljivo?) došao National Geographic, zapravo se može višestruko definirati, ovisno o tome koja ga struka objašnjava. Primjerice, u zaštiti prirode, IUCN je divlja zaštićena područja definirao kao ovako: Kategorija Ib obuhvaća velika neizmijenjena ili vrlo malo izmijenjena područja očuvane prirode, bez značajnijih i stalnih ljudskih naselja, koja su zaštićena i kojima se upravlja na način da se u potpunosti očuva njihovo izvorno stanje.
Iako je ova definicija iznjedrena 2008. godine, njeni tvorci u nju nisu ugradili (čak niti na razini političke korektnosti!) domorodačka plemena kao sastavni dio mnogih područja divljine diljem planeta. Rastući broj svjetskog stanovništva traži sve veće površine za gradove i za prostore proizvodnje (hrane i dobara), pa je divljine sve manje; krči se pod navalom strojeva i najezdom čovjeka. No, brojne divljine imale su svojeg “plemenitog divljaka” odnosno čovjeka koji je u svojem okruženju živio održivo. Najpoznatiji primjer su američki domoroci koje je bijeli došljak iz Europe tretirao upravo kao dio divljine koju treba pokoriti. Europljani su otkrićem Amerike i interakcijom s domorodačkim stanovništvom poremetili njihovu evoluciju odnosa s divljinom, a rezultat je vidljiv u današnjoj slici Amerike gdje su tzv. Indijanci uvelike izgubljeni u svojem izvorišnom prostoru. Slike koje viđam na svojim putovanjima po američkom Zapadu su gdjekad otužne, čak i zastrašujuće.
Da se ne odmaknem od teme, naime, zašto je u Divljem spas svijeta?
Uzmimo za primjer moje rodno Međimurje. Toliko je urbanizirano i agrarizirano da današnje generacije teško mogu pojmiti divljinu i divlje kao nešto što je bila odlika i ovog, kao i svakog drugog područja na planetu u neko doba prošlosti. A status divljeg odnosno povremena interakcija s divljim prostorom u kojem nema ljudskih tvorevina jest nužni lijek za ljudski duh. Religijska utočišta poput crkvi nisu dovoljna, čovjek se povremeno mora odmetnuti tamo gdje nema drugog čovjeka, osjetiti stvarnu poniznost pred tvorevinama većim od nas samih. Zato je u Divljem spas svijeta; spas pojedinog čovjeka koji se onda pretače u obitelj, u društvo, u narod i svijet.
Ako povremeno ne osjeti divlje u izvorno divljem okruženju, čovjek postaje urbani divljak, sklon nasilju i bezobzirnosti. (Možda je i taj put ispravan, ali ja ga nikad ne bih uzeo kao krajnjeg i konačnog.)
Meni treba divlje, makar i jednu desetinu kalendarske godine; bez divljeg nema staloženog duha, nema potrebe za novim iskustvima. Divlja mjesta iskon su prapočetka, zato im se stalno treba vraćati. Ja činim upravo to.