Za nas koji smo odrastali na knjizi Planinarstvo i alpinizam autora Zlatka Smerkea (Planinarski savez Hrvatske, 1989.) i čekali kad će se pojaviti refleksivna proza hrvatskog planinara u nakladi hrvatskog nakladnika, ljeto 2020. označava konačni kraj čekanja.
Milan Majerović-Stilinović: Što sam naučio na planini
nakladnik: Libricon, Zagreb, lipanj 2020. * istaknuta cijena: =120,00 kuna
o o o
Novija izvorno hrvatska literatura o planinarstvu uglavnom se svodi na priručnike, udžbenike, vodiče i dnevnike pohoda. Istina, autori poput Ede Popovića zaljubili su se u planinu i hodanje, pa ju kroz svoja djela otvorili i nama (planinarima) koji žudimo za divljinom u Hrvatskoj, ako je od nje što ostalo…
Prijevodna literatura zericu je bogatija, ali učestalije pokriva alpinizam i visokogorska iskustva Himalaje i drugih 6.000+ metara negoli intimna iskustva i doživljaje na domaćim planinama koje ne prelaze 2.000 metara nad morem. Svaki čitalački nastrojeni hrvatski planinar znat će za Jona Krakauera (Bez daha, Snovi o Eigeru) ili za Bernadette McDonald (Alpski ratnici), pa i za Slovenca Nejca Zaplotnika (Put), no postoji li hrvatski naslov novijeg datuma gdje autor intimno progovara o iskustvima većine planinara? Sada postoji; na 140 stranica u pet poglavlja posloženih u tijek svakog planinarskog pohoda: Polazak, Uspon, Vrh, Silazak i Povratak.
Knjiga je pitka, pojedinačni eseji odmjereni su na duljinu koju je moderni čitatelj (budimo iskreni!) voljan konzumirati, a da mu pritom ostane i dovoljno vremena za autorefleksiju tj. za prisjećanje kad je i gdje i sam doživio nešto slično.
Milanova kreativnost i jezična domišljatost posebno je vidljiva u eseju Između; u njemu je skupio i u kontekst planinarstva stavio bogatu riznicu riječi hrvatskog jezika koje počinju slovom P, a završavaju s R. Je li mu inspiracija bila ime njegove supruge Pilar ili je naprosto uočio rječničko blago kao pasionirani čitatelj, sasvim je nevažno za čitatelja-planinara koji će uživati u toj dosjetki.
Iako u prvom čitanju ne običavam markerom označavati citate (to čuvam za kasnija čitanja, ako knjigu ponovno primim u ruke što znači da ću je i zadržati), ovu sam iscrtao na prvu. Pronađeš u stihu sebe i trenutak koji te obilježio, i onda ne možeš odoljeti, kao ovdje: Hodam i mislim se, sretni čovječe koji bježiš radi ugodna bijega od svog ugodnog života, budi spreman da ćeš u planini sutra na lišću vidjeti krv.
Kao mala nacija, moramo biti sretni što je Stipe Božić naše gore list, ali i što imamo nakladnike poput Libricona koji objavljuju upravo ovakva djela, pa makar i “na slijepo” kao što je Željko Žarak (vlasnik Libricona) priznao u jednom zoom-razgovoru. Knjigu je uredio uvaženi urednik Roman Simić, pa Žarak nije imao razloga sumnjati u kvalitetu ponuđenog rukopisa. I tako je hrvatska planinarska literatura ovim naslovom značajno obogaćena, a Milan Majerović-Stilinović pak ustoličen kao važno ime planinarske beletristike na hrvatskom jeziku.
Ovo je knjiga koju bi svaki planinar trebao pročitati, ako ništa drugo, a ono da vidi da nije usamljen u svojim dilemama i da univerzalna ljepota jednako udara u srce svakog istinskog prirodnjaka. Kad u znoju lica svog kročimo po usponima i glođemo koljena u silascima, dobro je znati da smo dio istog iskustvenog svemira.
Iako autor u tekstu ponegdje imenuje konkretne planine, staze, vrhove ili domove, knjiga je univerzalna i po tome što otkriva “iskustvo planine” koje se može doživjeti na bilo kojoj planini, dakako, ako je planinar otvorena srca i uma za nova iskustva. Milan je bio upravo takav – pustio je da ga osvoje sve sastavnice planine, ali i nezaboravni susreti s ljudima u hodu – i to će svaki pravi planinar odmah prepoznati kao nedvojbenu (nepatvorenu!) vrijednost ove meko ukoričene zbirke.
Naposljetku, nije zgorega spomenuti, posebno za one planinare koji omiljene knjige nose sa sobom u planinu: iako je knjiga veća od klasičnog džepnog formata, lijepo će pristajati u dnevni ruksak, a tri bijele stranice na samom kraju savršeno će poslužiti za osobnu opasku ili pečat s vrha na kojem je planinar doživio isto ili slično iskustvo samog autora.
PS: moji su Međimurci duboko dojmili autora, spominje ih na 2-3 mjesta u sasvim pozitivnom kontekstu. Pa ćemo ugostiti Milana u Međimurju, evo, čim jesen pokuca na vrata.
