Ranojutarnji susret koji ti (još jednu) godinu življenja učini prekrasnom i nezaboravnom.
U svojoj knjizi Nagovor na odvažnost pisao sam o tome koliko mi je susret s kojotom u Joshua Tree NP bio katarzičan u odnosu na život koji me nije mazio. Tada sam s kojotom kliknuo na nekoj razini koju je teško opisati, na razini otajstva što se spoznaje izvan debelih zidova, na otvorenom, u divljini.
Kojot (lat. Canis latrans) ima “najmanje zabrinjavajući” konzervacijski status, ali po odnosu čovjeka prema njemu nije puno dalje od vuka. Sve što je divlje i neukroćeno, samozvanom bogobojaznom čovjeku je neprijatno, neprijateljski. Godine zatupljivanja fikcijskim štivom poslanim s neba učinile su svoje; pogrešne premise (o tome kako svijet mora i može bez divljih stvorenja) postale su teorijska podloga za djelovanje protiv svega što ne razumijemo. Vuk i grizli su u Americi gotovo uništeni, ris je blizu tog statusa, bizon se polako oporavlja zbog svoje ikonične slike, a kojot traži svoje mjesto negdje u tom prostranom labirintu američkih kontradikcija.
Kojot je moj prijatelj. Od ovog kolovoza imam novog prijatelja, mladog kojota koji tek traži svoj teritorij i svoje mjesto u velikom ekosustavu Yellowstonea. Iako živi u Nacionalnom parku Grand Teton, država je ista: Wyoming. Država gdje su krave i njihovi odresci važniji od ekološke ravnoteže, ali gdje se ipak rado (gle čuda!) ubire lova od posjetitelja nacionalnih parkova.
[nastavit će se dok pročitam knjigu Coyote America, autora Dana Floresa]
